Snaga života u kontejneru

Ovoga ljeta izvelo se nekoliko važnih predstava koje bi se svakako trebale izvoditi i tijekom godine. Jedna od njih je Kad ne čuješ tu rijeku, premijerno izvedena u sklopu Sisačkog kulturnog ljeta. Umjesto lakih komada za razonodu, koji najčešće krase ljetne manifestacije u manjim mjestima, umjetnička voditeljica Doma kulture Kristalna kocka vedrine Iva Mihelić odlučila je pozvati na suradnju tim umjetničke organizacije Arterarij, redatelja Romana Nikolića i dramaturginju Doroteu Šušak te književnicu Moniku Herceg za koje se zna da svojom umjetnošću žele dati glas i vidljivost onima o čijoj se patnji često ne govori. Njih zanimaju ljudi koji pokušavaju živjeti „normalno“, unatoč teškim životnim uvjetima i/ili dubokim traumama za koje javnost više nema interes, ljudi koji duboku tugu nose u sebi i o njoj šute.

Usred romantične obale rijeke Kupe kontejner je podsjetnik na nehumane uvjete u kojima već sedam godina žive mnogi koji su izgubili svoje domove / Snimio Sanjin Kaštelan

To su stanovnici Banije koji još od potresa žive u skučenim kontejnerima. Neki su u njima dobili djecu koja ni ne znaju za bolje, mnoga od njih su u kontejnerima prohodala ili krenula u školu. Usred romantične obale rijeke Kupe Romano Nikolić smjestio je jedan takav kontejner koji je podsjetnik na nehumane uvjete u kojima već sedam  godina žive mnogi koji su izgubili svoje domove. Na stolu ispred njega prikazuje se druženje triju žena. Jedna kuha sataraš, druga donosi rakiju, treća kavu – bez hrane i pića u našim krajevima nezamislivo je ikakvo okupljanje, a stol i hrana česti su elementi u predstavama ovog redatelja. Simboli su zajedništva, ali i konflikta, radosnih trenutaka i teških tajni. Miris sataraša koji se širio gledalištem asocirao je na dom, a gledatelji su se, zajedno s protagonistkinjama, mogli zapitati može li se privremeni smještaj nazivati domom, čine li dom ljudi i postoji li on kad više nema ni ljudi ni zgrada.

U Kad ne čuješ tu rijeku poput voajera pratimo razgovore o djeci i muževima, poslu i kuhanju te se zajedno s njima smijemo šalama u kojima prednjači Anita Matić Delić. Položaj povlaštenog slušatelja omogućuje nam da slušamo i njihove ispovijesti koje nikome ne govore. Svoje unutarnje monologe izgovaraju na mikrofon da se jasno čuje s kojim se bolnim teretom svaka od njih šutke nosi. 

Anita Matić Delić utjelovljuje jednu od onih neslomljivih žena koje svojom energijom druge drže iznad vode. Ona unatoč gubicima nije izgubila smisao za humor, a smisao života pronalazi u sitnim životnim radostima poput ispijanja kave ili rakije s prijateljicama. Jelena Miholjević ne može i ne želi skrivati svoje emocije, no u njima nema nimalo patetike. Njezino lice uvijek je na rubu suza kojima nikada ne dopušta da prijeđu u plač, ona svojom toplinom i gostoprimstvom okuplja druge i žele da se osjećaju kao kod kuće. Sama je utjelovljenje tog žuđenog doma. Lice Ive Visković Križan odavno je ostalo bez suza, zamijenili su ih bijes i gorčina koje potiskuje u distanciranom pogledu, svjesnoj neprisutnosti kojom bez riječi jasno daje do znanja da ne pristaje ni na što što se dogodilo njoj i njezinoj obitelji tijekom rata.

Zahvaljujući maestralnoj izvedbi triju glumica, njihovoj autentičnosti (kojoj su pridonijeli i kostimi Zdravke Ivandija Kirigin) i neposrednosti, publika može snažno suosjećati sa svima koje one utjelovljuju. Da su njihove priče duboko uronjene u stvarnost naglašeno je i posljednjim dijelom predstave kada slušamo ulomke iz dokumentarne radiodrame Potresne priče Monike Herceg za koju je autorica snimala različita svjedočanstva ljudi nakon potresa u Sisku i Petrinji.

Nije ovo fikcija, poručuje nam sjajan autorski tim koji je pomno i promišljeno gradio ovu predstavu. Prikaz je to života ljudi koji žive blizu nas, koji su u posljednjih trideset godina propatili mnogo, koji brinu jedni za druge i uz pomoć zajedništva i humora nose se s mnogim životnim nedaćama. Predstava se prije svega bavi bliskošću, napominje se u programskoj knjižici i ta se bliskost između triju glumica silno osjeća, ali osjeća se i bliskost između njih i gledatelja, dijeljenje zajedničkog trenutka u kojemu se slavi život u svim njegovim dimenzijama. Ona nas duboko dira i ne dopušta da ljudi s Banije postanu jučerašnja vijest koju su mnogi već zaboravili. Time je i važan podsjetnik na sve ono što im se u posljednja tri desetljeća dogodilo, na njihovu tešku svakodnevicu koju stoički prihvaćaju te se strpljivo i tiho nadaju ljepšoj budućnosti. Upravo zato trebalo bi je pogledati što više ljudi, ne samo u Sisku nego diljem naše zemlje.